About Me
Zdravo. Ja se zovem Lejla Jahić. Živim u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Jos kao malo dijete voljela sam pse, ali sam ih se ujedno i plašila. Posto smo jedno vrijeme živjeli u stanu, i sama pomisao na kupovinu psa bila je nemoguća, tako da sam uglavnom imala manje zivotinjice, ribice, paige idr. Posto moj djed zivi na selu, jedino je u obzir dolazilo to da pas bude na selu. I tako smo udomili predivnog crno-bijelog mjesanca, kojem sam dala ime Miki. Ali, Miki je nazalost s nama bio samo 2,5 godine, tada je uginuo. Posto sam bila jako mala, ne sjecam se svega, ali on mi je ostao duboko urezan u sjecanju. Kako cijela moja porodica voli pse, 2002. godine u nas dom i u nasa srca ulazi prediva rotvajlerica Tina. Predivna ženkica, koja je plijenila izgledom, ali nije isla na izlozbe jer nije imala papire, a ni nama to nije bilo toliko vazno. S nama je bila jako kratko, a kao da je bila dugi niz godina. 2003 godine se razbolila, i uginula. Posto smo mislili da rotvajleri nisu psi za nas, i odlucujemo se za potpuno drugaciju rasu. Tornjaka. Tako je 2004. godine kod nas dosao tornjak Rex. Iako je Rex imao rodovnik, i iako je bi treci na jednoj izlozbi, nama to nije bilo toliko bitno. Bio nam je bitan on kao pas, jer smo na njega ujedno gledali i kao clana porodice. Posto je Rex imao 1,5 godinu bilo je jako tesko njega naviknuti na novu sredinu, i nove ljude. Radi toga smo imali malih problema s njim. Posto su tornjaci poznati kao psi koji nekada bjeze, ali se ipak vrate, tako je i Rex. Mnogo puta je pobjegao, ali se vracao. No, jednom se vise nije vratio.Tada sam imala 10 godina. Nakon godinu dana ponovo smo uzeli rotvajlera vjerujuci da je bas ta pasmina za nas, a zavoljeli smo je zahvaljujuci Tini. 2006. godine uzeli smo predivno stene rotvajlera, Maxa. Max je imao tek 1,5 mjesec, sto znaci da je ipak jos uvijek bio beba. Sada mislimo da smo pogrijesili sto smo ga tako malog razdvojili od majke. Max je "ukrasavao" nase zivote puna 3 mjeseca. A tada se razbolio. Obolio je od parvoviroze, i nije mu bilo spasa. Mogu reci da me to najvise slomilo. Max je bio nasa beba, nase malo luce, a sada ga vise nema. Nisam mogla vjerovati. Mislila sam da nakon njega necu moci voljeti drugog psa. Godinu dana nakon Maxove smrti, ponovo smo pozeljeli psa, ali sada smo bas trazili "pravog" psa. Naravno da smo se odmah slozili da ce to biti rotvajler, iako su bili spominjani haskiji, zlatni retriveri i drugi, ljubav prema rotvajlerima je prevladala. Nakon duze potrage, nas sadasnji veterinar nam je preporucio covjeka koji ih uzgaja. Tako je Mocart a.k.a. Doby, dosao u nas zivot i vec ga "krasi" skoro pune dvije godine.
